Piše: Vedad Alibašić
Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine sjajno je otvorila prvi reprezentativni prozor nakon Svjetskog prvenstva – i rezultatski i igrački. Uzeti četiri boda na dva zahtjevna gostovanja u Varšavi i Bukureštu rezultat je kojeg se ne bi postidjele i neke reprezentacije koje smo u prošlih 15 godina zvali Svjetskim i Evropskim prvacima. Opravdani strah od krize identiteta koji je postojao i prije, a poslije bio pojačan najavom povlačenja Dijamanta iz reprezentativnog dresa, naglo je splasnuo. Kako i ne bi kada se u tri od četiri odigrana poluvremena u dresu nijansi plave, žute i bijele – ukazala Španija.
VARŠAVSKA DIJAMETRALNOST
Po prvi put u dugo vremena, Bosna i Hercegovina je na gostujućem terenu izgledala dominantno, smisleno, organizovano i moćno. Iako statistika kaže da su Poljaci posjedom bili lošiji za svega 2%, utisak je da nisu bili ni blizu nivoa kojeg je pokazala reprezentacija Bosne i Hercegovine. Tim više što su prve ofanzivne opasnosti napravili krajem prvog poluvremena. Uspjeli su iskoristiti neprirodnost pozicije debitanta Zinedina Smajlovića tek nakon što je u igru ušao Zalewski, subjektivno njihov najopasniji igrač. I to je sve što se o Poljskoj iz prvog poluvremena može reći.
S druge strane, odakle početi sa Zmajevima? Od kombinatorike? Od triggera za pressing? Od pressinga? Od Esmirovih ulazaka u sredinu? O osvajanju prostora na sredini terena? Sve nabrojano nešto je što nismo mogli vidjeti ni u vremenu kada su Ćiro i Pape bili selektori. A tada su sredinu činili igrači Lyona/Rome, Wolfsburga/Galatasaraya, Hoffenheima i Deportiva A Coruñe. Modernost prikazana u prvom poluvremenu, zrelost i hrabrost u potpunosti su zasjenile sve eventualne mane koje bi se mogle navesti, poput loše predstave Ivana Šunjića i trenutaka „proklizavanja“ Zinedina Smajlovića.
U drugom poluvremenu, intenzitet i voljni momenat u potpunosti je preuzet od strane izabranika Jana Urbana. Poljaci su se bolje snalazili s loptom, bili konkretniji, imali par ozbiljnih šansi za čiji propust je isključivo odgovoran apsolutni igrač utakmice Martin Zlomislić. Svojim sjajnim odbranama Zlomislić je pokazao da Bosna i Hercegovina u svom rosteru trenutno ima najbolji golmanski par u historiji, koji je uz to i komplementaran – Vasilj je bolji shot-stopper, ali je Martin puno bolji i sigurniji s loptom u nogama. Utisak je da je Mahmić u ovu utakmicu ušao prekasno i da su upravo lopte kojima bi Zlomislić uspijevao prebaciti težište igre na polovinu Poljaka mogle biti iskorištene za kontre koje Poljaci slabije brane. Mahmić bolje osvaja druge lopte, te bi uz neupitno bolju kontrolu lopte u odnosu na Demirovića bio opasniji po Bulkin gol.
BUKUREŠT I TEORIJA U PRAKSI
Nakon dobrih, ali i šarolikih 90 minuta u Varšavi, sastav Sergeja Barbareza u Bukureštu održao je predavanje na temu „Fudbal u Bosni i Hercegovini: Optimizacija rezultata upotrebom dostupnih fudbalskih resursa“. Bilo je to predavanje u kojem je gospodin Barbarez zvanicama (kojih je srećom bilo malo) na jednostavan način prezentovao šta znači prilagoditi se protivniku uz maksimizaciju vlastitih ljudskih resursa. Rad kojeg je fudbalskoj javnosti prezentovao Sergej specifičan je po tome što je to prvi takav rad objavljen za vrijeme njegovog mandata, čime je otvorena jedna sasvim nova i javnosti nepoznata dimenzija.
Prikazano je da Bosna i Hercegovina ne samo da ima drugi sistem igre – s drugim navikama, otvaranjem krila i okomitim osvajanjem prostora – već i lakoću pronalaženja brzih rješenja u zadnjoj trećini protivnika, koja se godinama provlačila kao najveća boljka igre fudbalske reprezentacije. Gospodin Barbarez kao praktičan primjer teorijskog znanja iskoristio je Armina Gigovića, koji je demonstrirao na koji to način igrači klubova iz liga petice diktiraju tempo, mijenjaju strane i pokrivaju prostor na sredini terena. Za potpuni prezentacijski doživljaj pobrinuo se Esmir Bajraktarević, koji se nakon opravdanih kritika iz Barbarezovog dosad najpoznatijeg rada „Mundijal i BiH: Neočekivano, ali zasluženo“ okoristio tada njemu nepoznatom tehnikom probijanja po strani i centaršutem slabijom desnom nogom.
Prezentacija je okončana aplauzima i čestitkama kako za gospodina Barbareza, tako i za njegove praktikante. U želji da prezentacije slične ovoj gledamo i u budućnosti (kada praktikanti steknu veći broj utakmica u nogama), na hrabrosti i (konačnoj) smjelosti za implementaciju ovako moderne tematike u bosanskohercegovački fudbal – sve čestitke!
ZENICA, ODGOVORNOST I EDIN
Švedska je za dva koplja iznad obje reprezentacije protiv kojih je Bosna i Hercegovina igrala na početku – ali opet su lošiji od Švicarske. Ono što ide na ruku našoj selekciji jeste da je zadnja takmičarska utakmica u kojoj Šveđani nisu primili gol udaljena skoro dvije godine i da se nadamo da će na clean sheet čekati još duže. Selektor koji ih je uspio izvaditi iz ambisa kvalifikacija za ovogodišnji Mundijal, Graeme Potter, moderan je trener s jasnom strukturom igre.
U zadnjem periodu, Potter je odbacio igru s tri igrača u odbrani, vjerovatno zato što prva zamjena za prvotimca Atalante Isaka Hiena nije ni upola toliko dobra kao sam Hien. Najbolji igrač ekipe je igrač sredine terena, Yasin Ayari, što nama nikako ne ide u prilog. Utakmica u Rumuniji bila je onakva zato što je onakva i mogla biti. Htjeli ne htjeli, Šunjić će vjerovatno biti starter i igrač koji će markirati Ayarija kroz čitavu utakmicu. Katić će imati pune ruke posla, obzirom na to da će nasuprot njega biti fizički najdominantniji igrač protiv kojeg je igrao u reprezentativnom dresu. Gyökeres voli prostor i teško se snalazi protiv ekipa koje imaju defanzivni mentalitet. Isak nije bio u protokolu za prethodnu utakmicu s Poljskom, a sve su prilike da će baš on biti taj kojem će se s druge strane suprotstaviti Tarik Muharemović. Očekuje nas teška utakmica u kojoj ćemo se u njenom dobrom dijelu braniti.
Utakmica sa Švedskom bit će oproštajna utakmica Edina Džeke u nacionalnom dresu. Dok pišem ovaj tekst i tražim način da opišem Švede, kroz misli mi prolazi samo Edin. On i njegovih skoro 20 godina u reprezentativnom dresu. Danska na Koševu, Litvanija u Litvaniji, Italija u Zenici. Sve ove utakmice iz rezultatskih razloga bile su emotivne. Sada slijedi jedna emotivna zbog opraštanja najvećeg sportiste u historiji Bosne i Hercegovine. Nije Edin u reprezentativnom dresu dizao pehare. Oko vrata nije stavljao medalje. U skoro svih 20 godina bio je okružen negativnom atmosferom. Ali je zato, podižući trofeje osvojene u klubovima u kojima je igrao, sa svim medaljama koje je s njima osvojio, bio ogrnut našom zastavom. Unosivši nam pozitivnu atmosferu. I zato Švedska mora pasti! Da suze kojima ćemo ispratiti Edina ne budu tužne, već sretne. Sretne zbog onog što smo s njim doživjeli i sretne zbog onog što ćemo doživjeti! Edine, hvala ti!
U potpisu i sa pokojom suzom,
Vedad Alibašić
